Licitar je oduvijek bio simbol ljubavi, kolač spravljen od mednog tijesta kojeg je mladić darivao djevojci i tako joj pokazivao svoju ljubav

Naš Licitar u srcu nije napravljen od mednog tijesta, već je zamišljen kao bogata čipka, kojom pokazujemo svu raskoš naše povijesti i tradicije.

Povijest su i priče o ljudima koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli, a povijest su svakako i velike ljubavi.

Ispričat ćemo neke priče o velikim ljubavima koje su nas se dojmile. Posjetit ćemo mjesta koja su spomenici tih ljubavi i dati naš mali doprinos kako bi  te ljubavi živjele i dalje.

Kroz povijest nas uče kako su sve velike ljubavi tužne, ali kao nepopravljivi optimista ne vjerujemo u to.

Ono u što vjerujemo je da se tužne ljubavi pamte duže, pišu se knjige o njima, pričaju legende.

Naš Licitar u srcu posjetio je jedno tužno mjesto nadomak Zagreba, koje danas nažalost propada, a davne 1909. godine otvoren kao prvo lječilište oboljelih od plućnih bolesti u ovom dijelu Europe.

Razlog izgradnji sanatorija je svakako bila ideja da se pomogne bolesnicima od tuberkuloze, ali onaj glavni motiv je bila ljubav.

Ljubav Milivoja Dežmana, liječnika, književnika, novinara i dobrotvore, prema ženi svoga života velikoj glumici Ljerki pl. Šram.

Bila je to ljubavna priča dostojna filma. Odrastali su u susjedstvu u Mesničkoj ulici u Zagrebu i poznavali se gotovo cijeli život. Da je ona ljubav njegovog života shvatio je kada ju je kao četrnaestogodišnjakinju vidio u jednoj u predstavi. Da je voli priznao joj je tek kada je odlazio u Graz na studij medicine. Obećanje da će ga čekati nije ispunila, udala se je za Aleksandra Isakovića, bankarskog činovnika. Iako razočaran Dežman ne odustaje od svoje nesuđene ljubavi i uvjeren je da će Ljerka kad tad biti njegova. U svoj dnevnik tada je zapisao

„Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo… Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni…”

Kako su putevi sudbine često čudini Aleksandar Isaković zbog pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici bježi iz Zagreba i ostavlja Ljerku i njihovog sina Sašu.

Dežman joj nudi svoju pomoć i podršku u teškim trenucima i preuzima brigu o Ljerki i njezinom sinu.

Nikada se nije doznalo da li je njihova ljubav bila samo platonska, ali kako su imali isti broj telefona i stanovali su na istoj adresi, a nisu bili vjenčani svakako su bili intrigantni svojim sugrađanima.

Dežman i dalje radi sve za svoju Ljerku i kao književnik dramatizira Šenoino Zlatarevo zlato, ugađajući ulogu Dore Krupićeve svojoj ljubavi.

Sudbina se je još jednom uplela u njihov život. Ljerka je oboljela od tuberkuloze.

Kako je Dežman bio ugledni lječnik, inicirao je izgradnju specijalizirane bolnice za oboljele od tuberkuloze.

Zemljište za sanatorij je darovao Miroslav Kulmer, a novac je prikupljan na razne načine. Svoje slike za dražbu darovali su Bukovac, Crnčić, Iveković i Medović, a gradnju je vodio arhitektonski ured Benedik i Baranyai.

1909.godine lječilište je otvoreno i prvi pacijenti su stigli. Brestovac je ispunio očekivanja, smrtnost se smanjila, kvaliteta života pacjenata je bila sve bolja i lječilište se širilo.

Iako je pomoglo mnogima, Ljerka Šram i Milivoj Dežman nisu bili te sreće. Preminula je 26.studenog 1913.g. Dežmanu na rukama. Svoju voljenu sam je položio u lijes.

Brestovac nastavlja svoj život, širi se i prima sve više pacijenata.

1968. godine sanatorij se zatvara i nažalost od tada nezaustavljvio propada.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *